Jesu li dizajneri bolji ljudi?

Zlatka Salopek

U prethodnom izdanju ove vrijedne publikacije više puta je izražena neizvjesnost stanja dizajnerske scene u dramatičnim i tada još nepredvidljivim kratkoročnim i dugoročnim učincima pandemije koronavirusa. No, „novo normalno“ donijelo nam je, na moje veliko oduševljenje, poplavu produkcije sa rekordnih 573 prijavljena rada. Na moje daljnje oduševljenje, od gotovo šest stotina radova doista je velika većina vrlo kvalitetna. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati prijave za koje se može reći da su potpuno zalutale u dizajnerski kontekst ili su ispod svakog razumnog, minimalnog profesionalnog standarda. Glasanje se među članovima Selekcijske komisije odvija vrlo demokratično. Svaki selektor/ica imaju jednako pravo glasa za radove iz svih područja. To smatram odličnom praksom, jer eliminira pretjerano hermetične projekte, ako se takvi pojave.

Od te velike količine radova Selekcijska komisija je doista morala odabrati najbolje. Da pojasnim: logistički okvir i kapaciteti bijenalne izložbe u uskoj su vezi i tijesnoj interakciji sa stupnjem kvalitete samih prijavljenih i selektiranih projekata. To konkretno znači da viša ukupna kvaliteta pristiglih radova sa sobom nosi i strože, oštrije, kompetitivnije kriterije. Način rada u online sučelju, ustanovljen prije dvije godine, daje žiriranju matematičku preciznost te smanjuje mogućnost utjecaja glasnijih i nametljivijih žiratora na ostatak selektorskog tima, ali zajedničke sesije koje su služile definiranju bodovnog praga i argumentiranoj diskusiji oko projekata za koje je bilo tko od nas smatrao da su previsoko ili prenisko rangirani zbog nedostatka konteksta ili detalja koji zavređuju ponovno razmatranje rada, humanizirale su proces i učinile ga ipak nalik žiriranju na kakva smo navikli u pred-COVID vremenima.

Sve u svemu, dosta kompliciran i zamoran posao koji nosi veliku odgovornost. No, jako sam zahvalna na tom zadatku – kada bih inače odvojila tjedan-dva godišnjeg da se temeljito upoznam sa stanjem scene? Kada bih saznala tko su naši suvremeni naručitelji? Koje agencije su novi carevi digitalne arene, koji studio može ponijeti titulu feminističke prvakinje nezavisne kulture? Uvijek pratim što se događa, no inače nemam mogućnost (i obavezu) ovako temeljito se udubiti. Prenijeti ću vam nekoliko kratkih zaključaka do kojih sam došla kroz rad na selekciji, bez imenovanja konkretnih kolega i kolegica. Usprkos vlastitom pragmatičnom karakteru koji voli davati odgovore na pitanja, u mome tekstu naići ćete i na nekoliko postavljenih pitanja na koja se tek traži odgovor.

Dizajn za nezavisnu kulturnu scenu vs. agencijski dizajn

Ne mogu odoljeti da ne navedem (zlurado se zasmijuljivši) sintagmu „umjetničkog dizajna“ nasuprot „komercijalnog dizajna“. Ta neuhvatljiva opreka nečega što niti je takvo, niti je oprečno, uvijek mi se malo gadila. Poznajete li ijedan dizajnerski projekt koji NE prodaje nešto? Možda to nije proizvod, već npr. ideja, i možda nije za novac, već za npr. pažnju, ali bit je ista. Također, koji projekt ne zahtijeva određenu količinu umjetničkog oka, ruke i stava? Komercijalna priroda nečega ne smije služiti kao alibi da se nešto napravi lošije.

Stoga mi se ova mlađa opreka čini nešto simpatičnijom. Ali, kao što je napominjano posljednjih godina, hrvatski dizajn odrasta i napreduje, i na agencijskoj se sceni nedvojbeno dogodila velika smjena. Riječ je o nekoliko agencija, ali s tektonskim učincima. Po meni je najvažniji učinak značajan porast kvalitete mainstream produkcije jer se dizajn za nezavisnu scenu preselio u mainstream agencije. Ili bismo mogli (zadovoljno) reći, nije ni mainstream što je prije bio?

Male i velike kategorije

Pod pojmom „male“ ili „velike“ kategorije ne mislim na kvalitetu ili zahtjevnost radova unutar pojedine kategorije. To je priča za sebe. Mnoštvo prikazanih radova unutar Prostornih i grafičkih intervencija i sistema ili unutar Cjelovitih projekata/proizvoda daleko je kompleksnija od većine radova u drugim kategorijama. Ne, mislim na nešto daleko bazičnije, ali i indikativnije – broj radova u pojedinoj kategoriji.

Kroz godine, čak desetljeća, otkad postoji bijenalna izložba HDD-a bili smo svjedoci mijenjanja kategorija, spajanja jednih i pojavljivanja nekih drugih. To je ujedno i odraz mijenjanja lica Hrvatske, promjena u gospodarstvu, izmjene okolnosti i konteksta u kojima djeluju dizajneri. Ukratko, naš svijet se nepovratno mijenja, i to se lijepo iščitava iz hrvatskog dizajna.
Počnimo sa najmanjom kategorijom. Unutar Modnog i odjevnog dizajna dramatično je malo prijavljenih radova, kako u profesionalnom, tako i u studentskom segmentu. To svakako, prema saznanjima članova Selekcijske komisije, ne odražava stvarno stanje u Hrvatskoj. Možda razlog leži u tome što modni dizajneri ne vide u toj mjeri bijenalne izložbe Hrvatskog dizajnerskog društva kao platformu za prezentaciju svojih radova, a možda je i sam medij izložbe neprikladan za modnu produkciju u odnosu na konvencionalne vidove predstavljanja mode putem, primjerice, modnih revija, modnih fotografija i editorijala. Također, dio studentskih radova nastalih na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, središnjoj visokoškolskoj ustanovi za modni dizajn u Hrvatskoj, ove je godine prijavljen i selektiran unutar kategorije Produkt / industrijski dizajn, očigledno zahvaljujući suradnji TTF-a s tvrtkom Regeneracija, odnosno ReGalerija, u multidisciplinarnom nastavnom procesu.
Kategorija Koncept/inicijativa/kritički dizajn tradicionalno predstavlja malen broj visokokvalitetnih projekata, a zanimljiva je crtica da ta kategorija služi i kao koš u koji je moguće ubaciti nedovršeni projekt (što neki prijavitelji nisu shvatili, pa su svoje nerealizirane projekte uporno prijavljivali u kategorije rezervirane za ostvarene, postojeće i publicirane radove).

Dizajn u digitalnim medijima malo se nagurava sa dizajnom interakcija. To su dva pojma koji u svojoj biti nemaju baš toliko toga zajedničkoga, ali su se silom prilika našli zajedno. Možda bi ubuduće trebalo razmatrati stvaranje nove kategorije dizajna doživljaja, a digitalnim medijima ostaviti njihovu kategoriju na miru. Što nas vodi do još jedne teme: digitalnoga ima u svim kategorijama, odavno je taj dizajn nadišao „dizajn web stranice“, svaki ozbiljniji projekt na neki način svoju pojavnost ima i u virtualnom svijetu.

S vremenom je vrlo siromašna kategorija ambalaže postala vrlo raskošna, kočoperna i propulzivna, a industrijski dizajn je iz sfere koncepta i samoiniciranih projekata prerastao u odraz postojanja stvarne industrije namještaja; malobrojne, ali izuzetno kvalitetne i priznate. Stoga me uznemiruje novi trend u kojem, čini se, studenti na Studiju dizajna u mnogo manjem broju odabiru smjer industrijskog dizajna, što može imati svoje tržišne razloge i pokazatelje, može se raditi i o zdravoj i dinamičnoj kompeticiji između disciplina, o prevazi digitalne sfere nad materijalnom te o učincima pandemije na sam nastavni proces, ali stagniranje jednog smjera u odnosu na drugi ni za jedan od njih pa ni za dizajnersku zajednicu nije dobro i stimulativno – naprotiv, upravo ravnoteža i interdisciplinarni duh zagrebačkog Studija dizajna je ne samo njegova prepoznatljiva odrednica u odnosu na druge slične fakultete, nego i temelj za razvoj dizajnerske produkcije u Hrvatskoj općenito.

Već spomenuta kategorija Prostornih i grafičkih intervencija i sistema doživljava sličan procvat kao ambalaža, ali na daleko interdisciplinarnijoj osnovi. Puna je pomno i vješto oblikovanih interpretacijskih punktova i stalnih postava, oprema koje su zahtjevne i vrlo dobro načinjene na svim poljima – od arhitekture, preko prostornog dizajna, signalizacije i grafičke obrade prostora, do oblikovanja doživljaja i digitalne pojavnosti. Ukratko, u broju i kvalitativnoj razini projekata u ovoj kategoriji vidimo što se događa kada se određena količina napora i financijskih ulaganja slije u područje kulture zanimljivo i sa stajališta turističke eksploatacije. Rezultati su izvrsni! To nas vodi i do kategorije oko koje postoji određena razina pomutnje: Cjeloviti projekt/proizvod. Mnogi projekti iz drugih bi se kategorija mogli tu preseliti, i obrnuto, neki bi projekti možda imali više uspjeha u nekim drugim kategorijama., npr u industrijskom dizajnu ili ambalaži.

Samo je jedna konstanta u premjeravanju „malih“ i „velikih“ kategorija: Dizajn vizualnih komunikacija i dalje dramatično brojčano nadjačava sve ostale kategorije.

Jesu li dizajneri bolji ljudi?

Tijekom procesa selekcije nekoliko se puta pojavilo pitanje na koji je način Covid-19 utjecao na dizajn u Hrvatskoj. U posljednjem Pregledu hrvatskog dizajna 19/20 izražena je određena nelagoda prožeta neizvjesnošću, i odgovori na ta pitanja odloženi su za kasnije doba kada će biti jasnije na koji način se naš okoliš izmijenio i koju je to razinu utjecaja imalo na naše živote i dizajnersko djelovanje.

Mogu ponoviti radosnu vijest da je prijavljenih radova više nego ikada, a mogu objaviti i osobno oduševljenje da se u velikom broju radova osjeća značajan pomak ka inkluzivnosti, brižnosti za mentalno zdravlje i uvažavanju ljudskih osjećajnih stanja. Taj otklon se osjeća na svim poljima: od teme kojom se radovi bave, preko načina na koji pristupaju problematici, do marljivosti kojom uspješno pretaču narative i nastojanja iz medija u medij.

Na kraju

S obzirom na sada doista brojne obrazovne ustanove na području dizajna u Hrvatskoj, nameće se pitanje zašto je studentskih radova tako malo, i zašto su tako varijabilne kvalitete? Sigurna sam da studenata koji žele izložiti svoje radove na ovakvoj velikoj žiriranoj izložbi ima daleko više nego što se da naslutiti iz ovogodišnjih prijava, i sigurna sam da mnogi od njih imaju i jako dobre radove. Vrsta pozornosti koju ovakva izložba donosi može samo koristiti u tako nježnoj dobi, koliko god zastrašujuće djelovala činjenica da će tvoj rad ocjenjivati neki nepoznati ljudi s određenim renomeom. Iz prijava se dade jasno razabrati koje ustanove, čak koji profesori/ice, potiču svoje studente u tom smjeru.

Ovoga puta dobitnik Nagrade za životno djelo jest legendarni dizajner međunarodnoga glasa Boris Ljubičić. Ovdje mi se čini prikladnim postaviti pitanje svojim kolegama, posebno onima mlađima od sebe: zašto je najglasniji hrvatski dizajner, uporni borac na fronti za nacionalni identitet i neumorni edukator (svakom prilikom koju dobije) gospodin u časnoj 77-oj a ne mladac ili mladica u 27-oj?